Utvrđeni gradovi – kašteli


Po obroncima Žumberačke gore, Samoborskog gorja i Medvednice (ili Zagrebačke gore) bilo je kroz srednji vijek podignuto niz utvrđenih gradova od kojih su danas vidljive samo ruševine. Posebno je prodor Tatara u Hrvatsku 1241. g. ubrzao izgradnju velikog broja masivno građenih gradova – burgova na prirodno teže pristupačnim terenima, na strateški važnim, planski utvrđenim lokacijama.

O starim gradovima i kaštelima su u narodu nastale mnogobrojne priče i legende, mnogo se toga nagađalo o njihovoj izgradnji, vlasnicima, tajnama koje kriju, stoga i danas ovi povijesni lokaliteti privlače posjetitelje kao vidikovci i mjesta stvorena za predah u prirodi i rješavanje zagonetki prošlosti.

Stari grad Samobor – Samobor

Sagrađen na raskrižju putova u sjeverozapadnom kutu savske doline oko 1260. g. Rani vladari su Babonići, pa ugarsko-hrvatski kralj, a početkom 15. st. dobivaju ga knezovi Celjski. Početkom 16. st. dolazi u posjed Frankopana. Zadnji su mu vlasnici knezovi Erdödy i Kulmeri. Burg je zidan kamenom na živoj stijeni. Najstarija građevina burga je branič-kula iz 13. st., vitka i kvalitetno izvedena građevina, a možda i najkvalitetnija građevina cijelog kompleksa s: palasom, kulom s kapelom, dvije baterijske kule, dvorištem, podgrađem s peterokutnim bastionom i palasom zvanim “Ajtićeva kuća”. Danas ova slikovita ruševina burg-dvorac nad Samoborom, sudjeluje u ljepoti grada Samobora svojom pozicijom nad glavnim trgom i krovovima gradskih kuća kao memento prošlosti.

Stari grad Okić – Podgrađe Podokićko, Samobor

Specifičnog položaja smješten je na vrhu strmog brijega. Okić se prvi puta spominje 1193. godine, a prvi poznati vlasnik Okića je Jaroslav, kojeg jedan pisani spis spominje 1217. g. U 14. st. Okić čine dva odvojena dijela burga, te kapela. Na zidovima burga se uočava nekoliko faza gradnje, vidi se kvalitetno romaničko zidanje. Od kamenih pojedinosti naziru se prozori, stubište i puškarnice.

Tušćak – Kravljak, Samobor

Smješten je na vrhu dugačkog i uskog grebena istočnih obronaka Žumberačke gore u blizini sela Kravljak. U 12. st. granica između Slavonije (Ugarske) i Njemačke prolazila je vrhom Žumberačke gore, a burg Tušćak je potpadao pod njemački dio i grofove Spanheime. Smještajem na dugačkom grebenu burg ima zadaću čuvanja granice. Dobar je primjer tzv. aksijalnog burga, bez obzira što su to bila samo dva zidana objekta.

Lipovec – Mali Lipovec, Samobor

LipovecSmješten na vrhu čunjasta brijega, zapadno od Samobora, nedaleko Šoićeve kuće i vrha Oštrc. God. 1251. Ivan, sin Jaroslava Okićkog dobiva od kralja Bele IV dozvolu za gradnju castruma Lipovca. Iza toga ga kupuju knezovi Babonići, pa 1349. g. njime gospodari Nikola Seč, sve do Martina Frankopana. Sagrađen je na živoj stijeni vrlo strmih stranica, što je otežavalo mogući pristup napadača. Burg Lipovec je vjerojatno napušten tijekom 17. st. jer više nije odgovarao niti ugodnom stanovanju, a niti obrambenim potrebama.

Stari grad Žumberak – Kekići, Žumberak

Smješten na uzvisini (501m) iznad dvaju pritoka Kupčine, pristup je moguć i planinarskim putem Žumberkom. Žumberački se grad u povijesnim dokumentima, pod ime-nom “Sichelberg” spominje u popisu papinskih desetina iz 1296. g. Žumberački je grad od 13. st. u posjedu koruških vojvoda. Nekoliko puta mijenja vlasnike, sve do turskih vremena i naseljavanja uskoka u 16. st., kada se napušta i gradi Novi žumberački grad. Tlocrt “Sichelberga” dosta je pravilan, tj. blizak je tlocrtu romaničkih kaštela. Novi grad Žumberački podignut je za obranu od turskih napada, a uz to je bio i sjedište uskočkih kapetana. U 18. st. stradao je od požara i od tada su od njega ostale samo ruševine danas uglavnom prekrivene zemljom. Kompleks je smješten izvan naselja Žumberak u dolini između dva brda. Osobitost čini cjelina s Crkvom Sv. Nikole (sadašnja izgrađena 1654. g.), zajedno sa župnim dvorom i baroknim “pilom srama” iz 17. st

Zelingrad – Zelinska gora, Sveti Ivan Zelina

Na Zelinskoj gori nedaleko planinarskog doma na Kladeščici na hridi uz šumsku cestu smjestio se Zelingrad, srednjovjekovni grad koji se prvi put spominje 1295. g. kada Ivan, sin palatina Dionizija, daruje zemlju Nespeš Pavlu i sinu njegova brata Fabijanu kao nagradu za njihova vjerna služenja. Zelingrad kroz povijest mijenja mnoge vlasnike, no najvažnija imena u čijem je posjedu su: članovi obitelji Bičkele, obitelj Zapolja, Petar Palffy i Pavao Kerečeni. Od 1635. g. Zelingrad se prvi put spominje kao ruševina. Kompleks gradskih elemenata opasan je obrambenim zidom iz kojeg na sjever izlazi jedna okrugla obrambena polukula na koju se naslanja na sjeverozapadu ulazna polukula. Na jugozapadu se nalazi čvrsta poligonalna zgrada na koju se naslanja južni obrambeni zid sa polukulom na jugoistoku. Unutrašnjost je podijeljena u dva dijela: sjeverni ili stambeni dio koji se sastojao od dvije prostorije, te južni dio koji je prostor unutarnjeg dvorišta.
Posljednjih godina je u vlasništvu i pod upravom Muzeja Sveti Ivan Zelina.

Informacije:
Web: www.zelingrad.hr