Tradicijsko ruho Zagrebačke županije


Detalj-rucno-radjene-nosnje-zagrebacke-zupanije

Detalj ručno rađene nošnje Zagrebačke županije

Važno mjesto u predstavljanju kulturne baštine Hrvatske, pa tako i ovog područja zasigurno pripada tradicijskom ruhu, ili uvriježenim nazivom, narodnoj nošnji.

Veliku raznovrsnost i bogatstvo modaliteta narodnih nošnji uvjetovali su klimatska, zemljopisna i gospodarska obilježja podneblja, te doticaji sa različitim kulturama i stilskim razdobljima. Na prvi pogled nošnje Zagrebačke županije uvelike se razlikuju jer je i sam prostor heterogen, no nekim svojim zajedničkim karakteristikama pripadaju, prema etnografskoj tipologiji, panonskom kulturnom području. Iznimku čini Žumberak u kojem nošnja grkokatolkinja po osnovnim dijelovima, materijalu i kroju pripada dinarskom odjevnom inventaru.

Na pripadnost panonskom kulturnom području upućuje dvodjelnost muških (rubača i gače) i trodjelnost ženskih (rubača, opleće, pregača) temeljnih dijelova nošnje izrađenih od domaćeg tkanja biljnog podrijetla (konoplja, lan, pamuk). Ruho je nekrojeno i sastavlja se spajanjem po ivici otkanih pola platna koje se potom nabire u šire ili uže nabore. Redovnu dopunu temeljnim dijelovima čine kožni, sukneni, ili krzneni gornji dijelovi odjeće (lajbeci, kožuvi, surine, džohe) koji su proizvod domaćih obrtnika.

U vrijeme svoje svakidašnje uporabe nošnja je svojim nijemim govorom odašiljala najrazličitije poruke razumljive članovima lokalne zajednice. (Početak napuštanja nošnje odvija se od kraja 19. stoljeća, da bi poslije 2. svjetskog rata potpuno nestala). Osobito se u ženskoj, posebice svečanoj, nošnji mogla prepoznati dob i statusni položaj u društvu. Svaka životna faza i promjena u životu – od djetinjstva, djevojaštva, vjenčanja, materinstva, zrele dobi, starosti i udovištva, očitovala se na ruhu žene. Po boji i količini ukrasa mogla se raspoznati dob – crvena boja bila je namijenjena mladosti a zagasitiji tonovi pratili su starost, čak i u inačicama bijele nošnje gdje je skromni ukas tek na vratnoj ošvici i zapešću (Krašić, Jamnica), sve do potpune bjeline koja je značila žalost za umrlim.

Načinom češljanja i pokrivanja glave najrječitije su se očitovale statusne razlike. Nepokrivenost kose obilježavalo je status djevojke koje su kosu plele u jednu ili dvije pletenice spuštene niz leđa ili bi se omotale na zatiljku. Skidanjem svadbenog vijenca mladoj nevjesti se podizala kosa, upletala u najrazličitije vrste podložaka i prekrivala kapicama (kapice, poculice) i rupcima (peče). Takva su pokrivala govorila o statusu udate žene i pratila ju tijekom cijelog života.

Elementi u tradicijskoj nošnji

Osim određenja statusa i životne dobi, smatra se da su u nošnji prisutni i elementi magijsko-apotropejskih značenja. Prije svega to se odnosi na čestu primjenu crvene boje koja predstavlja sreću, zdravlje i zaštitu prije svega mladih pokoljenja. A oblik jednoroga odnosno dvoroga koji se javljaju u oglavljima (Bratina i Jamnica) upućuju na prastari simbol plodnosti jer po predaji “rogi” zaštićuju ženu od uroka i zlog pogleda.

Nakit, kao estetska dopuna nošnje, upućivao je i na imovinsko stanje pojedinca. Najčešće su ogrlice sačinjavali nizovi koralja (Turopolje, Krašić), srebrnog novca (Jamnica, Pokupsko), sedefa (Kutina, Posavski Bregi) ili kod kuće nanizanih staklenih raznobojnih zrnaca (Samobor, Bratina, Bistra). Osim ovih značenja nošnja je simbolizirala lokalni, regionalni, nacionalni i vjerski identitet (Žumberak) što je i danas nedvojbeno prisutno.

Ono što najočitije razlikuje narodne nošnje Zagrebačke županije je količina ukrasa i različitost tkalačkih i vezilačkih tehnika kojima su se većinom bavile žene.

U mjestima gdje su se tkanjem bavili muškarci nošnja je skromnijeg ukrasa (Sv. Jana, Krašić, Zelina). Svoju potrebu za ljepšim žene su ispoljavale naknadnim bijelim vezom po vrhovima nabora (Jaskansko područje) ili prišivanjem kukičane čipke uz rubove pregače (Bistra) No i tamo gdje je nošnja samim modalitetom lišena šarenila i ornamenata, ukras se kompenzirao gustim dvojakim – vodoravnim i okomitim nabiranjem gotovo cijele površine ruha (Jamnica, Vrbovec) ili obilnošću materijala (Pokupsko). Posebnost ukrašavanja čini i gusta utkanica crvenim i modrim pamukom (Bratina, Turopolje), no kolorizam, skladnost boja, bogata ornamentika od strogih geometrijskih do stiliziranih biljnih i životinjskih oblika, karakteristika je tzv. posavske inačice nošnje (Turopolje, Dugo Selo, Križ, Posavski Bregi).

Izrada nošnje ženama je, osim nužnog posla, bila i način njihovog izražavanja, likovnog shvaćanja ljepote. Zato i možemo svaki pojedini otkani ili izvezeni dio nošnje shvatiti kao malo umjetničko djelo.

Autorica teksta: Vesna Zorić, prof.
Etnografski muzej Zagreb