Sveti Ivan Zelina Sveti Ivan Zelina Vitezovi Zelingradski

Povijest Zeline

crkva-sv-ivan-krstitelj

Crkva sv. Ivana Krstitelja

Zelina, koju s pravom nazivaju ljepoticom Prigorja, smjestila se na i oko brežuljka, na kojem se ističe lijepa župna crkva sv. Ivana Krstitelja. Prvi pisani dokument u kojem se spominje Zelina iz XII. je stoljeća. Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. 1185. je godine izdao ispravu kojom se zagrebačkim kanonicima potvrđuje pravo na posjed Zelinu. A 1200. godine već se spominje i crkva sv. Ivana Krstitelja na brijegu.

Prvi tragovi života koje su arheolozi pronašli na području današnjeg Sv. Ivana Zeline, iznad sela Donjeg Orešja, zadiru u duboku prošlost, u brončano doba. Dakle, u deseto i deveto stoljeće prije Krista. Iz rimskog su doba, pak, u samoj Zelini nađeni tragovi ceste (magna via), koja je povezivala Sisak (Sisciu) s Ptujem (Petovia). Iznad naselja Komin, bilo je rimsko naselje Pyrri, jer je tu otkriveno bogato nalazište, s grobnicama, nakitom i novcem. Pronađeno je čak oko 95 kilograma kasnorimskog novca.

Povijest nije mazila Zelinu. Često je bila poprište ratnih sukoba, od tatarskih do turskih napada. Štoviše, Tatari su u XIII. stoljeću, u potjeri za kraljem Belom IV., poharali zelinski kraj. Kada je 1328. godine ban Mikac Mihaljević izdao ispravu o sloboštinama, u kojoj poziva “ljude slobodnog staleža koji žele živjeti u slobodnom selu gospodina našega kralja Zelini u Moravču”, počinje uspon i razvoj Zeline kao slobodnog trgovišta. Inače, Zelina je u to doba, a i kasnije, bila središte župe Moravče, koja se prostirala na velikom području od Laza do Bedenice, od Globočeca do ceste Zagreb – Zelina – Varaždin. Banov je poziv bio doista poticajan: tko bi se naselio u Zelini, tri godine nije trebao plaćati daće. Zanatlije, naravno, tome nisu mogle odoljeti, pa se Zelina stoljećima razvijala i razvila u jako zanatsko, ali i trgovačko, mjesto.

U povijesti Zeline moćne su plemićke obitelji bili Bičkele i Kerečenji, vlasnici Zelingrada, a u njoj i u okolici, u dvorcima, drvenim ili zidanim kurijama živjelo je srednje i sitno plemstvo, bogatije porodice koje su imale jedan ili više posjeda i istaknute seoske obitelji. Na žalost, od većine tih srednjevjekovnih, pa i novovjekih posjeda i građevina, danas nema traga, neki su samo ruševina (Zelingrad – na dijelu planinarskog puta na Kladeščicu), neki su sasvim napušteni i prepušteni zubu vremena. Tek su rijetki sačuvani – jako dobro Domjanićevo, a donekle Domin i Omilje.

Najteže su godine bile za navale Turaka, a kada je ta opasnost minula, iako se i dalje teško živjelo, gospodarstvo se počelo polako obnavljati, kao i kurije, crkve i druga zdanja. U XVIII. stoljeću sagrađene su ili do kraja uređene crkve i kapelice barokne arhitekture i opreme. Tada je Sv. Ivan Zelina još uvijek malo mjesto. Tako je, na primjer, za kanonske vizitacije 1759. godine ustanovljeno da u Zelini ima 39 kuća sa 212 stanovnika. No, i dalje se razvijaju i jačaju obrt i trgovina, a značajni se gospodarski napredak postiže u XIX. stoljeću. Tada je Zelina značajno obrtničko trgovište. O tome, uostalom, svjedoči i činjenica da Sv. Ivan Zelina, među prvima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, 1838. godine dobiva povelju kralja Ferdinanda u kojoj odobrava osnivanje Plemenitog velikog ceha svetoivanjskog.